Objektno orijentirano programiranje

Objektno orijentirano programiranje (OOP) je pristup programiranju koji se temelji na korištenju objekata. Objekti su instance (primjerci) klasa i sadrže podatke (atribute) i funkcionalnosti (metode) koje se mogu primijeniti na te podatke.

OOP je koristan jer pomaže u organiziranju koda na način koji je lakši za razumijevanje i održavanje. OOP kod je modularan, što znači da se funkcionalnosti i podaci objekta mogu izmijeniti bez utjecaja na druge dijelove koda. Također, OOP omogućuje ponovnu upotrebu koda kroz nasljeđivanje, što je proces kada jedna klasa preuzima svojstva i metode druge klase.

Ključni koncepti OOP-a uključuju apstrakciju, nasljeđivanje, polimorfizam i inkapsulaciju:

• Apstrakcija se odnosi na skrivanje složenosti i prezentiranje samo bitnih detalja.
• Nasljeđivanje omogućuje stvaranje novih klasa na temelju postojećih klasa, što olakšava ponovnu upotrebu koda.
• Polimorfizam omogućuje korištenje istog imena metode za različite klase, pri čemu se ovisno o kontekstu poziva različita metoda.
• Inkapsulacija omogućuje skrivanje podataka i funkcija koje su bitne samo za unutarnju implementaciju klase, što olakšava održavanje koda.

Koncept objektno orijentiranog programiranja (OOP) razvio se u 1960-ima i 1970-ima godinama kao rješenje za probleme s kojima se suočavalo strukturirano programiranje. OOP se pojavio kao reakcija na nedostatke strukturiranog programiranja, koje je koristilo linearnu organizaciju koda.

Jedan od pionira OOP-a je bio Alan Kay, koji je razvio programski jezik Smalltalk u 1970-ima godinama. Smalltalk je bio prvi programski jezik koji je u potpunosti podržavao OOP. Drugi važan doprinos bio je od strane Bjarne Stroustrupa, koji je stvorio programski jezik C++ u 1980-ima godinama. C++ je bio jedan od prvih jezika koji je objedinio koncepte OOP-a i proceduralnog programiranja u jedan jezik.

U 1990-ima godinama, Java je postala popularna zbog svoje podrške za OOP i mogućnosti da se programski kod izvršava na različitim platformama. Java se razvila iz programskog jezika Oak koji je razvio James Gosling u Sun Microsystemsu. Java je bila prva popularna programska platforma koja je podržavala OOP i još uvijek se koristi u mnogim aplikacijama i sustavima.

Danas se OOP koristi u različitim programskim jezicima i tehnologijama, uključujući Python, C#, Ruby, PHP, JavaScript i mnoge druge. OOP je postao jedna od najvažnijih paradigmi programiranja, a njegova popularnost i dalje raste.

Funkcionalno programiranje

Funkcionalno programiranje (FP) je paradigma programiranja koja se temelji na korištenju funkcija za obavljanje izračuna i manipulaciju podacima. U ovoj paradigmi, funkcije se smatraju prvoklasnim objektima i mogu se koristiti kao argumenti drugih funkcija ili se mogu vratiti kao povratne vrijednosti funkcija. FP se često koristi za obradu velikih količina podataka, a posebno je koristan u područjima kao što su analiza podataka i umjetna inteligencija.

Jedna od glavnih prednosti FP-a je njegova matematička osnova i izračunljivost. Funkcije u FP-u su matematički definirane, što znači da ne mijenjaju stanje sustava i ne uzrokuju nuspojave. To omogućuje jednostavniju i pouzdaniju verifikaciju koda. Također, funkcije su uglavnom neovisne o kontekstu, što znači da se mogu izvoditi paralelno, što može ubrzati izvođenje programa.

Druga velika prednost FP-a je njegova izražajnost i fleksibilnost. Funkcije u FP-u mogu se kombinirati na mnoge načine, što omogućuje da se složene operacije izvode jednostavno i sa malo koda. Također, funkcije se mogu koristiti za stvaranje novih apstrakcija podataka, što omogućuje veću fleksibilnost pri oblikovanju programa.

Međutim, FP također ima svoje nedostatke i ograničenja. Jedan od najvećih nedostataka je teškoća u izvođenju nelinearnih operacija i manipulacije sa stanjem, što može ograničiti njegovu primjenu u nekim programskim situacijama. Također, FP može biti teško razumjeti za programere koji su navikli na drugačije paradigme programiranja, posebno ako se radi o složenijim konceptima poput monada ili rekurzivnih funkcija.

Unatoč tim nedostacima, FP ima sve veću primjenu u industriji i postaje popularniji među programerima. Postoji mnogo programskih jezika koji podržavaju FP, kao što su Haskell, Scala, F# i mnogi drugi. FP se također koristi u kombinaciji s drugim paradigama programiranja, kao što su objektno orijentirano programiranje ili imperativno programiranje, za stvaranje robustnih i skalabilnih aplikacija.

FP vs OOP

Funkcionalno programiranje (FP) i objektno orijentirano programiranje (OOP) su dvije glavne paradigme programiranja koje se često uspoređuju. Ovdje ću navesti neke osnovne razlike između ove dvije paradigme.

1. Različita paradigma: OOP se temelji na korištenju objekata koji sadrže podatke i metode za manipulaciju tim podacima. FP se temelji na korištenju funkcija koje obavljaju izračune i manipulaciju podacima.

2. Manipulacija podacima: U OOP-u, podaci se čuvaju u objektima i manipuliraju se korištenjem metoda objekata. U FP-u, podaci se mogu čuvati u strukturama podataka kao što su liste ili stabla, a manipuliraju se korištenjem funkcija.

3. Stanje sustava: U OOP-u, objekti mogu mijenjati stanje sustava, što može uzrokovati nuspojave i utjecati na druge dijelove programa. U FP-u, funkcije se smatraju čistim funkcijama ako ne mijenjaju stanje sustava i ne uzrokuju nuspojave.

4. Rekurzivne funkcije: FP se često koristi rekurzivne funkcije, koje se pozivaju same sebe, dok se u OOP-u koristi petlje.

5. Paralelizacija: FP se lako može paralelizirati jer se funkcije mogu izvoditi neovisno o kontekstu. U OOP-u, paralelizacija može biti teška zbog mogućnosti nuspojava.

6. Kodiranje: Kodiranje u FP-u je često kraće i izražajnije, jer se funkcije mogu kombinirati na mnoge načine. U OOP-u, kodiranje može biti duže jer su potrebne klase i metode za manipulaciju podacima.

7. Primjena: OOP se često koristi za izgradnju velikih aplikacija i sustava, dok se FP često koristi za obradu velikih količina podataka i za razvoj algoritama za umjetnu inteligenciju.

Dakle, iako postoji nekoliko razlika između FP-a i OOP-a, oba pristupa imaju svoje prednosti i nedostatke te se često koriste u kombinaciji jedni s drugima kako bi se postigao najbolji mogući rezultat u različitim programskim situacijama.